Podijeli članak

Lažni mediji uživaju slobodu govora koja je garantovana legitimnim medijima, ali ne preuzimaju nijednu od odgovornosti koja sa njom ide.
Šta je medij?

U Bosni i Hercegovini je javno informisanje regulisano na nivou entiteta i kantona, dok na državnom nivou ne postoji jedinstveni zakon o informisanju i medijskoj djelatnosti, osim onog koji se bavi javnim emiterima, tj. RTV servisima. No, zakonska definicija medija, oko koje se uglavnom slažu legislative u zemljama regije koje imaju takve zakone, iste posmatra kao sredstvo javnog obavještavanja koje riječima, slikom, odnosno zvukom prenosi urednički oblikovane informacije, ideje i mišljenja i druge sadržaje namijenjene javnoj distribuciji i neodređenom broju korisnika/ca”.

Pod medijem se podrazumijevaju dnevne i periodične novine, servisi novinskih agencija, radio i televizijski program, elektronska izdanja štampanih i RTV medija, kao i samostalna elektronska izdanja – uređivački oblikovane internet-stranice ili internet-portali.

To su osnovni elementi zakonske definicije medija, dok se pravni i profesionalni okvir njihovog rada vezuje ne samo za zakonsku regulativu, već i za samoregulaciju – novinarske kodekse koje usvajaju profesionalna udruženja. Kodeksi se usvajaju na osnovu saglasnosti medijskih radnika/ca oko toga kako treba (i ne treba) obavljati novinarski posao. U skladu sa tim, možemo govoriti o medijima koji manje ili više poštivaju takve kodekse, ali i o različitim “sredstvima informisanja” koji djeluju potpuno izvan kodeksa, te je upitno koliko ih se uopšte može nazvati medijima.

Šta je online medij?

Kako se vidi iz zakonske definicije, kada su u pitanju online mediji, naglasak se stavlja na to da elektronska izdanja koja pretenduju da budu mediji imaju “uređivački oblikovan sadržaj”. To u praksi podrazumijeva da postoji proces proizvodnje i oblikovanja sadržaja sličan onom u tradicionalnim medijima – urednički odabir tema koje predlažu novinari/ke, usmjeravanje istraživanja i izvještavanja, proces provjere informacija prije objavljivanja, kontrola kvaliteta objavljenog sadržaja…

Postoje brojni online sadržaji, kao što su blogovi, forumi i druge platforme za diskusiju ili lične i komercijalne “prezentacijske” stranice, koji svakako mogu sadržati zanimljive informacije, mišljenja i stavove, ali nisu profesionalni mediji niti pretenduju da to budu. Za razliku od toga, lažni mediji rade sve da izgledaju kao legitimni mediji, ali svojoj publici ne nude stvarno izvještavanje, već uglavnom sadržaje krcate dezinformacijama i manipulacijama.

Mogu li profesionalni mediji biti anonimni?

U najkraćem – ne.

Ciljano skrivanje identiteta osoba koje uređuju i vode online portale uvijek je prvi “znak za uzbunu”, tj. upozorenje da se vjerovatno ne radi o stvarnom mediju ili barem ne o mediju kojem treba pokloniti povjerenje.

Svakome je, naravno, dozvoljeno da na dostupnim platformama objavljuje šta god želi sa ili bez otkrivanja svog identiteta, ali se zbog toga ne može smatrati medijem, naročito ne informativnim. Identitet izdavača, urednika/ca i samih novinara/ki koji rade u određenom mediju, mora biti poznat da bi se isti smatrao kredibilnim. To važi i za online medije.

U online izdanjima legitimnih medija podaci iz impressuma i kontakt-podaci su uredno objavljeni na vidnom mjestu – obično u dnu početne stranice ili u sklopu glavnog menija.

Impressum

Impressum je “lična karta” medija i u pravilu sadrži: naziv medija, naziv i sjedište izdavača, adresu elektronske pošte ili internet-stranice, lična imena odgovornih urednika/ca medija, te odgovornih urednika/ca njegovih pojedinačnih izdanja ili programskih cjelina (rubrika), kao i imena osoba koje čine redakciju medija.

Impressum može i ne mora sadržati i imena novinara/ki i saradnika/ca koji učestvuju u kreiranju sadržaja i doprinose radu pojedinog medija. Objavljivanje impresuma također je propisano aktima koji regulišu medijsku djelatnost.

Šta je lažni medij?

Lažni mediji, gotovo po pravilu, nemaju impressum, odnosno ne predstavljaju se čitaocima na način predviđen standardima profesije ili zakonima koji definiraju medije. Oni su u tom smislu “pirati” na medijskom tržištu, koji koriste anonimnost da bi izbjegli bilo kakvu odgovornost za ono što objavljuju. Na taj način, osobe koje proizvode sadržaj nalik informativnom imaju svu slobodu da javnosti plasiraju poruke koje žele, bez ikakvih posljedica. Nepoznati izdavači, urednici ili autori “zaštićeni” su od zakona kojima se zabranjuje diskriminacija i govor mržnje, kleveta ili kršenje autorskih prava. Isto tako ih “zaobilaze” i pravila samoregulacije, čije se poštivanje očekuje od legitimnih medija. Ukratko, lažni mediji uživaju slobodu govora koja je garantovana legitimnim medijima, ali ne preuzimaju nijednu od odgovornosti koja sa njom ide.

U “klasičnom” novinarstvu mediji se prvenstveno bave proizvodnjom originalnog sadržaja i objavljuju izvještaje sopstvenih novinara i novinarki. Kvalitetni i kredibilni mediji – kada god to mogu priuštiti – primjenjuju iste standarde i pristup online i “offline” novinarstvu, te nastoje da ponude što više svog sadržaja i da preuzimanje informacija iz drugih medija svedu na minimum. No, priroda online medija je takva da zahtijeva stalnu proizvodnju novih sadržaja, zbog čega se online mediji mnogo više oslanjaju na prenošenje sadržaja iz drugih medijskih izvora.  Sa druge strane, bezbrojni internet-portali uopšte nemaju originalni sadržaj i svoje stranice popunjavaju isključivo člancima i prilozima koji su (neovlašteno) preuzeti iz drugih medija. Raširena praksa preuzimanja i prenošenja sadržaja iz drugih medija problematična je iz više razloga. Kada se materijali preuzimaju od kredibilnih medija, koji objavljuju tačne i provjerene informacije, sam izvor je taj kojem se nanosi šteta neovlaštenim preuzimanjem i distribucijom njihovog sadržaja. Stvarni mediji se na internetu bore sa nelojalnom konkurencijom lažnih medija, čiji anonimni vlasnici ostvaruju zaradu na osnovu tuđeg rada. S obzirom na to da ne ulažu nikakav rad u stvarno izvještavanje, ovakvi portali se isključivo fokusiraju na promociju preuzetih sadržaja, što nerijetko dovodi i do njihovog pogrešnog predstavljanja (klikbejt naslovi, recikliranje starih vijesti i sl.). U tom slučaju, najčešće govorimo o anonimnim portalima koji se svojoj publici predstavljaju kao informativni mediji, iako to zapravo nisu, i jedina svrha njihovog postojanja je ostvarivanje zarade, te su stoga prepuni reklama.

Tokom dosadašnjeg rada uočili smo mnoge fenomene koji se dešavaju na polju online medija. Jedan od najzanimljivijih nazvali smo “farme portala”. U pitanju je po nekoliko, ponekad na desetine, uvezanih portala i Facebook stranica koje najčešće uređuje samo jedna osoba ili manja grupa ljudi. “Farme portala” su mreže web i Facebook stranica koje linkaju jedne na druge. U njima se, po pravilu, nalaze portali koji izgledaju kao mediji, tj. informativni portali. Iako se na takvim stranicama mogu naći članci koji izgledaju kao vijesti, iza njih zapravo ne postoji nikakva redakcija niti novinari/ke koji pišu za njih. Jedina svrha njihovog postojanja je ostvarivanje zarade, te su stoga prepuni reklama. Sam sadržaj ovakvih stranica može se podijeliti u dvije kategorije: tekstovi, snimci i drugi sadržaji preuzeti iz medija ili drugih sličnih portala, te lažne vijesti i dezinformacije koje se izmišljaju kako bi zainteresovale posjetitelje/ke da kliknu na stranicu.

Opširnije o načinima i modelima po kojim funkcionišu anonimni portali, koji služe isključivo za zaradu, čitajte na sljedećem linku:

Kako sve to izgleda u praksi, pogledajte na primjeru analize“Farme portala: Sarajevograd” u kojoj smo obradili više od 20 portala i nekoliko Facebook stranica koje čine jednu “farmu portala”.