Podijeli članak

Izvještavanje o kriznim područjima za novinare često znači svjesnu odluku o izlaganju opasnosti sa ciljem informisanja javnosti o onome što se događa na terenu.

Krizna područja mogu značiti područja zahvaćena ratom, prirodnim/ekološkim katastrofama ili područja socijalnih nemira i demonstracija. Mediji koji se potrude da urade svoj posao profesionalno, mogu igrati važnu ulogu tokom nesreća i kriznih situacija, te biti pokretačka snaga za pomoć onima kojima je to potrebno. Izvještavanje o kriznim područjima za novinare često znači svjesnu odluku o izlaganju opasnosti sa ciljem informisanja javnosti o onome što se događa na terenu. Ovakve informacije često su presudne za formiranje stava javnosti, te mogu uticati i na ishod ili tok samih događaja o kojima se izvještava. Mediji koji se potrude da urade svoj posao profesionalno, mogu igrati važnu ulogu tokom nesreća i kriznih situacija, te biti pokretačka snaga za pomoć onima kojima je to potrebno.

Izvještavanje sa terena i njegovi rezultati: Priča jednog fotoreportera

U danima neposredno nakon što su bujice uragana Katrina preplavile New Orleans, u javnost su počeli stizati novinarski izvještaji kakvi dugo nisu viđeni. Budući da državni službenici tog grada nisu bili dostupni, novinari su podatke dobivali iz prve ruke iskusivši pustoš poplave i šokantni nedostatak odgovora nadležnih, zajedno sa stanovništvom grada zarobljenim u poplavama.

Fotoreporter NBC-a, Tony Zumbado, bio je jedan od novinara koji su posjetili kongresni centar New Orleansa, gdje su hiljade ljudi čekali pomoć koja nije dolazila već četvrti dan. Zumbado je napravio devetominutni izvještaj za MSNBC, sa snimkama očajnika i umirućih, u kojem je pokazao da je riječ o neuspjehu vlasti: “Ovdje nema podrške. Nema temelja. Nema plana B, planiraj A. Ovi su ljudi jako očajni. Vidio sam sam dva čovjeka koji su umrli pred mojim očima od dehidracije… Jednostavno to nisam mogao da podnesem.”

Zumbadov izvještaj, zajedno sa još nekoliko snažnih novinarskih izvještaja, izazvali su ogromne javne proteste protiv nesposobnosti i intertnosti vlasti. Direktor Savezne Agencije za upravljanje hitnim slučajevima (FIMA) je tada podnio ostavku. Tokom izvještavanja iz New Orleansa, novinari su uradili upravo ono što novinarstvo treba da radi: pozvali državne službenike na odgovornost.

Peter Burdin iz BBC-a kaže sljedeće: “Važno je uložiti podjednako energije da saznamo šta se dešava nakon što su kamere otišle. Hraniti publiku sirovim emocijama je samo pola posla. Mi prenesemo žalost, bol i suze, ali postoje mnoge druge ljudske emocije i niz osjećanja koji su isključeni iz naše opsjednutosti trenutnim. Da bismo istinski predstavili svijet oko sebe, treba da izvještavamo i o tim slabije uočljivim reakcijama ljudi koji pokušavaju da ponovo izgrade život i da se pomire sa onim što im se dogodilo.”

“Izvještavanje” kada je priča udaljena 1.000 kilometara

Zahvaljujući modernim sredstvima komunikacija, a i zbog nižih troškova, većina online medija ne šalje reportere u krizna područja. Oni se najčešće oslanjaju na informacije svjetskih agencija i velikih medija, no ima i onih koji izmišljaju priče o kriznim područjima, ponekad i u službi političke propagande. Umjesto izvještača “sa lica mjesta”, propagandni mediji i teoretičari zavjere često izvještaje velikih medijskih kuća proglašavaju netačnim i optužuju ih za širenje dezinformacija – radeći upravo ono za šta optužuju druge medije. Rat u Siriji je dobar primjer takvog “izvještavanja”, o čemu je “Raskrinkavanje” pisalo u nekoliko analiza (“Izmišljena priča o CNN-u i djevojčici iz Sirije“, “Sirija i hemijsko oružje: Još jedno lažiranje lažiranja” i “Koji mediji lažu o Siriji?“).