Izvor: Centar za istraživačko novinarstvo

Standardno izvještavanje o svakodnevnim novostima najčešće je reaktivno, što znači da zavisi od materijala koji osiguraju drugi. Tu spada prenošenje saopštenja institucija, kompanija, organizacija, javnih ličnosti, prenošenje izjava i informacija sa press konferencija, prenošenje servisnih vijesti itd. Većina medijskog sadržaja objavljenog na internet-portalima zasniva se na toj vrsti sadržaja. Nasuprot tome, istraživačko izvještavanje ovisi o materijalu skupljenom ili nastalom putem vlastite inicijative novinara/ke i često uključuje dugotrajan i rad na otkrivanju kompleksnih informacija.

Istraživačko novinarstvo obuhvata otkrivanje stvari koje su na neki način skrivene od javnosti, uglavnom od strane nekoga na poziciji moći. Zbog toga se istraživački novinari/ke najčešće bave temama vezanim za kriminal i korupciju, te njihovo istraživanje podrazumijeva prikupljanje dokaza koje sliči policijskoj istrazi. No, za razliku od policijskih i sličnih istraga, čiji se nalazi po pravilu ne komuniciraju sa javnošću već samo sa nadležnim pravosudnim institucijama, osnovna svrha istraživačkog novinarstva je upravo da rasvijetli i javnosti prikaže činjenice koje utvrdi.

Na međunarodnom nivou, jedna od najpoznatijih istraživačkih priča je ona o aferi “Watergate”. Ono što je počelo kao provala koju su istraživala dva novinara The Washington Posta, pretvorilo se u krivičnu i kongresnu istragu o korupciji na najvišim nivoima američke vlade. Otkrivanje ove afere dovelo je do ostavke tadašnjeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona, nakon što je dokazana njegova umiješanost u pokušaj prikrivanja skandala u vezi sa prisluškivanjem i provalom u sjedište nacionalnog odbora Demokratske stranke u hotelsko-stambenom kompleksu Watergate u Washingtonu.

Istraživačko novinarstvo zahtijeva mnogo vremena i resursa, a samim tim i riješenost novinara/ki i urednika/ca da se određenoj priči posveti. To može značiti da se jedna ili više osoba iz redakcije bavi samo jednom istraživačkom pričom kroz duži vremenski period. To je nešto što sebi ne može priuštiti svaki medij, jer se na taj način ne proizvode svakodnevni sadržaji kojima se “pune” stranice novina ili portala. Pored toga, nije svaki medij spreman suočiti se sa pritiscima koji neminovno prate istraživanje kriminala i korupcije, naročito kada su isti prisutni na najvišim nivoima vlasti.

Iako je istraživačko novinarstvo najčešće posvećeno otkrivanju namjerno skrivenih informacija, to nije uvijek slučaj. Zanimljive priče ponekad naprosto ostaju “zakopane” u haotičnoj masi činjenica i okolnosti koje zamračuju razumijevanje nekih kompleksnih odnosa ili podataka, čija se veza i značaj otkrivaju tek podrobnim istraživanjem. Istraživačko novinarstvo u takvim slučajevima može nalikovati na naučno istraživanje, jer pruža novi uvid i proširuje saznanja o nekoj kompleksnoj pojavi.

Vidljivi rezultati istraživačkog novinarstva

U skorije vrijeme, dvije priče Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) potaknule su Tužilaštvo Kantona Sarajevo da otvori predmete u kojima će provjeriti zakonitost korištenja naknade za odvojeni život delegata u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), kao i zapošljavanje savjetnika Lidije Bradare, predsjedavajuće ovog doma.

Ovakvih slučajeva bilo je i ranije. Tužilaštvo KS-a je pokrenulo istragu i podiglo optužnice protiv Eseda Radeljaša nakon serije članaka CIN-a o nezakonitim radnjama tog nekadašnjeg vijećnika, skupštinskog zastupnika i kantonalnog ministra (link1. link2).

Nakon CIN-ovog priloga iz 2009. godine, protiv bivših federalnih premijera Nedžada Brankovića i Edhema Bičakčića podignuta je optužnica zbog zloupotrebe službenog položaja ili ovlasti u slučaju kupovine luksuznog stana u Sarajevu. Ova afera (poznata po riječima Nedžada Brankovića da je sve urađeno “po zakonu”) bila je razlog podnošenja ostavke tada aktuelnog federalnog premijera Brankovića. Obojica su oslobođeni optužbi 2010. godine jer, kako je objasnila Dalida Burzić, sutkinja u ovom slučaju, tužitelj je optužnicu zasnovao na dokumentu koji nije bio niti originalan niti ovjeren, što Sud nije mogao prihvatiti kao dokaz.

Praksa istraživačkog novinarstva je posebno zapostavljena u domaćim medijima, bilo zbog političkih pritisaka ili zbog nedostatka finansijskih sredstava. Nasuprot tome, vrlo često se susrećemo sa širenjem dezinformacija maskiranih u istraživačko novinarstvo. Jedan od recentnijih takvih primjera je priča koju je objavila novinska agencija SRNA, a prenijeli mediji širom regije, o tome da 80% naoružanja i municije proizvedene u BiH završava u rukama pripadnika terorističkih organizacija Islamska država, Al-Kaida, Nusra front i Slobodna sirijska armija. Da bi se takva tvrdnja kredibilno iznijela, potrebno bi bilo zaista istražiti tokove oružja i nakon toga ponuditi konkretne dokaze, što sa ovim člankom nije bio slučaj. Pozivanje na “anonimne izvore bliske bezbjednosnim strukturama” postalo je već uobičajena praksa kod izmišljanja lažnih istraživačkih priča.