Podijeli članak

Pristrasnim izvještavanjem smatramo one medijske izvještaje čija osnovna namjera nije da prenesu određenu informaciju, već da određenu osobu, grupu, ili instituciju predstave u pozitivnom ili negativnom svjetlu. Takvi izvještaji po pravilu favoriziraju činjenice, stavove i zaključke koji odgovaraju određenom narativu, dok se istovremeno zanemaruje ili iskrivljava sve što se u njega ne uklapa.
Šta je pristrasno izvještavanje?

Za razliku od lažnih vijesti ili dezinformacija, koje se mogu javiti u vidu samo jedne tvrdnje u inače korektnom izvještaju, pristrasno izvještavanje se uglavnom odnosi na ton cijelog medijskog izvještaja – to jest, na cjelokupan tretman informacija predstavljenih u jednom članku ili radijskom/TV prilogu. Takvi medijski izvještaji mogu i ne moraju biti netačni, ali po pravilu ne prikazuju cijelu sliku i sve strane priče koju prenose.

Zašto dolazi do pristrasnog izvještavanja?

Medijsko izvještavanje u praksi znači niz izbora – od toga koja će se informacija uobličiti u vijest, koliko će joj se prostora i vidljivosti dati, na koji način i sa koliko detalja će biti predstavljena, koliko dugo će se zadržati u fokusu nekog medija, hoće li se na osnovu nje pokrenuti dublja istraživačka priča, itd.

Glavni kriterij pri donošenju ovih odluka svakako bi trebao biti javni interes, to jest odgovor na pitanje koliko je određena informacija značajna za javnost i/ili specifičnu publiku određenog medija. Pored ovog pitanja se, naravno, postavlja i niz drugih – da li je informacija zanimljiva čitateljima/kama i hoće li doprinijeti čitanosti medija; kako razdvojiti značajne od beznačajnih informacija pri izvještavanju, ko su najbolji sagovornici/e za određenu temu, itd.

Jasno je da će različite osobe dati različite odgovore na sva ovakva pitanja, u skladu sa sopstvenim znanjem, iskustvom, vrijednostima i doživljajem svijeta. Zbog svega toga, nijedan medijski izvještaj nije u potpunosti lišen ličnog pečata autora/ke, kao što se u većini vijesti može prepoznati i urednička politika određenog medija. Ništa od toga ih ne čini nužno lošim, pogrešnim, ili “nepoštenim” – apsolutnu objektivnost pri izvještavanju nije realno očekivati, niti je ona moguća (zbog toga se uvijek preporučuje “konsultovanje” više izvora vijesti, kako bi se dobila što potpunija i tačnija informacija).

Problem nastaje onda kada se kao glavni kriterij za odabir i način predstavljanja vijesti, umjesto javnog interesa, postavi interes određene osobe, skupine, politike ili ideologije. Tada nastaju izvještaji u kojima se predstavljaju samo one informacije koje odgovaraju preferiranom narativu, bio on politički, ideološki, ili naprosto “navijački” u bilo kakvom javnom sporu ili debati.

Pristrasno izvještavanje nije nešto što se može “slučajno omaći” novinaru/ki. Bilo da se radi o neprikladnom unošenju ličnih stavova u medijski izvještaj, ili o ciljanom promoviranju određene političke ili ideološke agende, pristrasno izvještavanje je svakako rezultat svjesne namjere da se određene informacije predstave na način koji će biti povoljan po jednu i/ili nepovoljan po neku drugu stranu.

Iako može biti i rezultat neiskustva u izvještavanju, ili nerazumijevanja osnova novinarske profesije (recimo, razlika između medijskih žanrova ), pristrasno izvještavanje je najčeće rezultat uređivačke politike medija i odražava njegovu generalnu naklonjenost određenoj politici, ideologiji, sistemu vrijednosti i sl. Kao i u slučaju spina, pristrasno izvještavanje će se u jednom mediju rjeđe javiti kao “incidentni” pojedinačni izvještaj o određenoj temi ili događaju, a češće kao kontinuirano prisutan ton u izvještavanju o takvim temama.

Kako prepoznati pristrasno izvještavanje?

Pristrasni medijski izvještaji nikada nisu neutralni. Oni uvijek donose određeni vrijednosni sud o temi kojom se bave i u njima uvijek postoji strana koja je predstavljena u izrazito pozitivnom ili negativnom svjetlu, što je prvi znak da bi medijski izvještaj koji se nalazi pred vama mogao biti pristrasan. Ovakve medijske izvještaje uglavnom prati i emocionalan i strastven način pisanja, kojim se zamagljuje linija između izvještavanja i iznošenja ličnog stava, te se nastoji kod čitatelja/ki izazvati jaka emotivna reakcija.

Da bi se postigao takav efekat, pribjegava se postupcima kao što su iskrivljavanje činjenica ili njihovo selektivno prikazivanje (gdje se ističu činjenice koje idu u prilog određenoj tezi, dok se činjenice koje je ne potvrđuju tendenciozno izostavljaju), to jest objavljivanju dezinformacija, i manipulisanju činjenicama. Pristrasno izvještavanje često se javlja i zajedno sa prenošenjem lažnih  vijesti,  teorijama zavjere ili pseudonaukom, budući da se svi ovi oblici medijskih manipulacija mogu iskoristiti za građenje pozitivne ili negativne vizure kroz koju se predstavlja vijest koja se prenosi. Najsličnije pristrasnom izvještavanju je ono što nazivamo “spin”, koji se također bazira na tendencioznom prikazivanju određenih pojava ili aktera.

Još jedan dobar pokazatelj pristrasnosti u izvještavanju je nepoštovanje pravila kontaktiranja druge strane, to jest one osobe, grupe, institucije i sl, o kojoj su iznesene optužbe ili negativne kvalifikacije. Takav postupak je posebno indikativan ako se radi o neprovjerenim informacijama – nagađanjima ili špekulacijama – koje nekoga prikazuju u negativnom svjetlu. Iznošenje takvih informacija bez kredibilnih izvora i bez pokušaja da se iste provjere, ili da se na njih dobije komentar osobe/grupe koja je “meta” optužbi, ukazuje na namjeru da se o tom akteru stvori negativna slika, umjesto da se utvrde činjenice o temi koja se obrađuje.

Postoje i primjeri pristrasnog izvještavanja u kojima je pravilo kontaktiranja druge strane je ispoštovano formalno, ali ne i suštinski. Takvi su slučajevi kada se kontaktira strana koja je optužena za neko štetno djelovanje i njen se komentar objavi, ali se prenese uz intervencije koje mijenjaju njeno izvorno značenje, ili se tretira drugačije od argumenata suprotne strane (ne daje joj se jednak prostor; predstavlja se kao upitna, za razliku od suprotnih argumenata koji se predstavljaju kao činjenice; osnovna teza članka se potkrijepljuje izjavama većeg broja aktera, dok se kontraargumenti predstavljaju kroz samo jedan izvor i sl.)

Lažna vijest o “prekopavanju pravoslavnih grobova” u Sarajevu predstavlja dobar primjer nekorektnog prenošenja komentara strane koja je optužena za štetno djelovanje i prikazana u negativnom svjetlu.

U članku objavljenom na portalu “Glas Srpske” je, tako, prenesena izjava glasnogovornice sarajevskog pogrebnog preduzeća “Pokop” koja je demantovala tvrdnje o “prekopavanju grobova”, te navela da za to postoji zakonski osnov, ali da ovo preduzeće to ne radi, niti to planira raditi u budućnosti.

Izjava je u originalnom članku osporena tvrdnjom da se već “prekopavaju grobovi Srba u Sarajevu” koja je postavljena već u naslovu članka i u tekstu predstavljena kao činjenica.

Nasuprot tome, izjava iz preduzeća “Gradsko groblje Banja Luka”, prenesena je bez ikakvog osporavanja, iako ovo preduzeće radi po identičnom zakonskom propisu i o njemu je iznijelo identičan stav kao i glasnogovornica “Pokopa”:

Izvor: Besprizorno poigravanje osjećajima ljudi: U Sarajevu nisu “prekopani srpski grobovi” – niti bilo čiji drugi

Pogledajte sve članke koji su na “Raskrinkavanju” ocijenjeni kao pristrasno izvještavanje.