Izvor informacije ključni je element kredibilnosti te, na koncu, i istinitosti iste. Svaka kredibilna informacija mora biti utemeljena na činjenicama, a kredibilan medij ima odgovornost da je potkrijepi dokazima i izvorima. Neposredni novinarski izvori mogu biti dokumenti, snimci (uključujući fotografije, video i audiomaterijale), te izjave osoba koje su stručne za određenu temu ili su lično neposredno upoznate sa određenim događajima.  Ukoliko vijest koju čitate donosi detaljne informacije o nečemu, ali se ne poziva ni na jedan od navedenih izvora za iznesene tvrdnje, takvu informaciju ne možete smatrati vjerodostojnom. Ukoliko se, pak, autor/ica vijesti poziva na anonimni izvor, situacija je nešto komplikovanija.

Novinari/ke mogu koristiti anonimne izvore u situacijama u kojima bi otkrivanje njihovog identiteta predstavljalo rizik za osobu koja daje takve informacije. To su, recimo, slučajevi kada se izvještava o aktivnostima izrazito represivnih političkih režima, o korupciji, kriminalu, ratnim zločinima i sličnim temama. Osoba koja daje informacije može, naravno, tražiti da ostane anonimna i iz drugih razloga i novinari/ke su dužni/e da takav zahtjev poštuju. Međutim, čak i u takvim situacijama informacije dobijene od anonimnog izvora morale bi biti potkrijepljene ili materijalnim dokazima ili potvrdom njihove istinitosti od drugih izvora. U suprotnom, ne postoji nikakva garancija da su izjave koje su date novinaru/ki istinite.

To, nažalost, često nije praksa koju srećemo u domaćim medijima. Pozivanje na “dobro obaviješten izvor”, “izvor poznat redakciji”, izvor koji je nekome “blizak” ili se “kreće u određenim krugovima” najčešće je samo pokriće za izmišljene priče ili za objavljivanje neprovjerenih tračeva i glasina, koje se u medijskom izvještaju predstave kao vijesti. Kada se cijela vijest zasniva na takvim izvorima i ne nudi nikakve dodatne dokaze ili izvore, nemojte je uzimati zdravo za gotovo.

Kada je izvor informacije jasno naveden i kada se ista zasniva na iskazu ili izjavi neke osobe, ni to nije garancija da se radi o tačnoj i provjerenoj informaciji. Osobe koje se u javnosti pojavljuju kao izvori informacija mogu i ne moraju biti kredibilni izvori. Najbolji primjer za to su politički i analitičari koje “pozivaju” mediji iste ideološke pozadine – uglavnom oni koji su bliski nekoj vlasti – kako bi potvrdili neku “priču” koju takav medij u tom trenutku promovira. Slične primjere srećemo i u drugim temama, gdje mediji osobe, koje nemaju nikakvo stručno znanje o oblasti o kojoj govore, “profiliraju” kao legitimne i redovne sagovornike, iako se njihove tvrdnje ne zasnivaju na objektivnim činjenicama.

Stoga, ukoliko je sama informacija zasnovana na nečijoj izjavi iz nekog razloga “sumnjiva”, obratite pažnju na sljedeće stvari:

• Da li se u izjavi pretenduje na iznošenje činjenica ili ličnog mišljenja, stavova i pretpostavki?
• Ukoliko se radi o navođenju činjeničnih saznanja, da li je osoba koja je izvor informacije jasno navela kako je došla do saznanja koja iznosi u javnosti? Jesu li ta saznanja bazirana na provjerljivim činjenicama?
• Da li je osoba koja je izvor informacije stručna i kompetentna da iznosi zaključke o određenoj temi? Koji je njen obrazovni i profesionalni profil i kakva znanja i iskustvo posjeduje u oblasti o kojoj govori?
• Da li osoba koja govori o kontraverznoj temi ispoljava jaku naklonost prema jednoj strani u “sporu” ili se može smatrati neutralnom u odnosu na samu kontraverzu?
• Da li osoba koja govori o kontraverznoj temi ima lični (politički, finansijski ili neki drugi) interes koji je može motivisati da iznese netačne informacije?